vozovi su prošli
kao poslednji vagon
otkačen
na skretanju
preusmjeren
dozivam
uskači
nedoumica
vjeruj u sebe u boga svog
odagnaj svoju slut
vjeruj u očaj nadanja mog
život je dugačak put
MD
K o b
Mama?! Gdje je mama?
Šireći, s' nadom, iz postelje ruke
pita, ištući, bez očnoga vida
da, kao nekad, još dječije muke
s' "evo tvoje majke", k'o magijom skida.
I sklopi ruke Majki oko vrata
stežući čvrsto, u beznađu, s nadom
kroz kosu prsti, starački, od zlata
beživotni smješak i drhtanje bradom.
Samo sa nadom da će Majka doći,
smogao je snage i razborit bio
slušao je, skoro, tri dana i noći
umilne riječi, mnogo reći htio.
"De svome sinu, ko djetinjih dana
reci, da se smiri ova duša, meka
kako izdržavaš teret svojih rana
da lakše ode ognju što je čeka."
S' tužnim dostojanstvom, ljepota i snaga
povlačile su se u odaje svoje
poslednja želja bića, meni, draga:
Smjestite me pod bor Cerovice, moje!
MD
Margina
Ima jedan svijet
gdje ne želiš biti
a gdje ne želeći
možeš doći i ti.
Puk za poštovanje
i stalno se nada
a živi po strani
čitava plejada.
A skromnu svoju
pomoć nude bosi
reći ćeš; Zvono
svako svoje nosi.
Znadeš da nije
sve u tome zvonu
da bi i sam poslao
što-kog u stvar onu.
Poštuj njihov svijet
ti lagano gmiži
nekad nije dobro
biti ni u žiži.
MD
list2016 