K o b

 Mama?! Gdje je mama?
                 Šireći, s' nadom, iz postelje ruke
                 pita, ištući, bez očnoga vida
                 da, kao nekad, još dječije muke
                 s' "evo tvoje majke", k'o magijom skida.

                I sklopi ruke Majki oko vrata
                stežući čvrsto, u beznađu, s nadom
                kroz kosu prsti, starački, od zlata
                beživotni smješak i drhtanje bradom.

               Samo sa nadom da će Majka doći,
               smogao je snage i razborit bio
               slušao je, skoro, tri dana i noći
               umilne riječi, mnogo reći htio.

                   "De svome sinu, ko djetinjih dana
                reci, da se smiri ova duša, meka
                kako izdržavaš teret svojih rana
                da lakše ode ognju što je čeka."

                S' tužnim dostojanstvom, ljepota i snaga
               povlačile su se u odaje svoje
               poslednja želja bića, meni, draga:
               Smjestite me pod bor Cerovice, moje!

                          MD